Novembra 2005, nasa fudbalska reprezentacija (u to vreme, drzava nam se zvala Srbija i Crna Gora, za one koji su zaboravili) je igrala poslednju kvalifikacionu utakmicu za odlazak na svetsko prvenstvo u Nemackoj. Tog dana smo igrali sa bivsom nam republikom Bosnom i Hercegovinom. Stadion je bio krcat, rezultat povoljan za nas (pobeda 1:0), atmosfera i ne bas prijateljska s obzirom na broj topovskih udara koje su suprotstavljeni navijaci bacali jedni na druge, a da i ne napominjem navijanje u stilu "Noz, zica, Srebrenica".
Posle utakmice, rekoh svom ocu, koji je bio sa mnom tog dana na istocnoj strani naseg najveceg, najboljeg, najomiljenijeg stadiona, da mora da mi nabavi karte za utakmice na svetskom, jer je to jedinstvena prilika za otici na takav dogadjaj. Tata kao svaki tata, ucinio je to zadovoljstvo sinu svom i uspeo, preko svojih veza u fudbalskom savezu da mi nabavi ono sto sam mu trazio.
Dakle, 2 bitke dobijene, plasman i karte. Ostao je sledeci deo, a to je pronalazak drustva za put. I tu se ja cimao, pitaj jednog, drugog, treceg, ... ali, imao sam nesrecu da od blizeg drustva, u to vreme, jedini ja sam radio posao koji je mogao da mi priusti odlazak na takav jedan dogadjaj :(. Tako da je izbor pao, idem sam, pa kud puklo da puklo.
Organizacija puta je bila sledeca: Do Budimpeste Gea-inim minibusom, a odatle do Berlina EasyJet-om. Posto sam znao da cu vecinu vremena biti smesten kod svog Ujaka u blizini Stutgarta, povratak sam organizovao na relaciji Stutgart - Budimpesta (German Wings), pa ponovo Gea-om do BG-a. E sad, ostao je tezi deo posla, kako organizovati prevoz po Nemackoj. Situaciju je dodatno komplikovala cinjenica da su utakmice nase reprezentacije bile u 3 dijametralno suprotna kraja Nemacke: prva u Lajpcigu (Istocna Nemacka), druga - Gelzenkirhen (Severozapadna Nemacka) i treca Minhen (Juzna Nemacka), a za sve to vreme da mi baza bude kod ujaka u Gepingenu (negde izmedju ova tri vec pomenuta). Necu ni da vam napominjem da je lokalni prevoz po Germaniji jako skup i da bi me, da sam isao regularnim putem, sve to izaslo Boga Oca. Ali, mi Srbi ne bi bili Srbi da ne umemo da se snadjemo jel? Cujem ti ja od drugara da je uzimao neke vozne karte za putovanje Evropom, tipa 50 jura mnogo voznji. Da ti on meni telefon, okrenem ja i kaze covek, da dobro si cuo, mozes da se vozis 4 x 48 sati po zemlji za koju kupis kartu, koliko hoces. Tako ti ja za 50 EUR dobijem ono sto sam kasnije izracunao da bi me regulararnim putem kostalo 950 EUR. Zivela Srbija!!!
I tako ti krenem ja za Berlin.
U minibusu sam upoznao devojku, cijeg imena ne mogu da se setim (studirala je u Berlinu), ali koja se ponudila da mi pokaze Berlin, koliko je moguce to uraditi, za jedno popodne. I tako, dodjem do hostela, ostavim stvari i u dogovoreno vreme se nadjem sa njom u gradu. Prvo sa cim sam se susreo je, u to vreme nova zeleznicka stanica, koja je otvorena 2 meseca pre otvaranja prvenstva.
Anegdota, tj, tuzna prica vezana za otvaranje stanice: Organizovano je bilo svecano otvaranje, ono kao, vatromet, koncert, neki Nemacki Mrka sece vrpcu i td isl, ali sta se desilo. Neki bolesnik (setite se Beer Festa 2011) je isao kroz masu i ubadao nozem koga je stigao. Ne secam se tacno podatka, ali mislim da je uboo 13 ljudi Najmorbidnija cinjenica kod tog dogadjaja je, da je prvi ubodeni bio zarazen visurom HIV-a. Uzas. No da se vratimo na pricu. Grad je po meni fenomenalan. Ne zbog neke neverovatne lepote, ili neke bajne klime, vec zbog cinjenice da je atmosfera u gradu najslicnija Beogradu. Uvek je zivo, svugde i u svako doba. Dodatno je mom subjektivnom osecaju doprinosila i cinjenica da sam prvi put na mestu gde se odrzava nesto tako veliko kao sto je prvenstvo Sveta u fudbalu, ali i to je deo price. Koliko je opustena atmosfera, mozete videti i po ovom cool Trabantu :).
Berlin je inace, grad od nekih 4-5 Miliona stanovnika koji lezi na reci Spree. Na samoj reci ima puno lokala gde se bas moze iskulirati pijuckajuci pivce, pogotovo ako je vreme kao sto je bilo meni tada.
Za ovu priliku Nemci su i toranj na Alexander Platzu prilagodili situaciji, pa je izgledao kao fudbalska lopta (da ne kazem bubamara), umesto samo kao lopta.
Ludaci su cak i ispred Brandenburske kapije ostavili neku dzinovsku loptu, koja se stvarno ne secam cemu je sluzila, ali bitno je da ide uz ambijent.
Odma do Brandenburske kapije, nalazi se simbol moci, kako danasnje, tako i Nemacke iz doba Treceg Rajha - Reichstag. Zahvaljujuci ovoj instituciji je i her Adolf dosao na vlast, davne 1933 godine. Naime, tada je Hitler organizovao sabotazu zapalivsi zgradu, a za to je optuzio najljuce politicke protivnike. Tadasnji Predsednik je, misleci da ce postavljanjem jednog tako nacionalisticki orijentisanog politicara uspeti za kratko vreme da sredi stvari u unutrasnjoj politici, predlozio za Kancelara upravo Hitlera, koji je to iskoristio i nedugo zatim se samoproklamovao u Furher-a, tacnije objedinio je funkcije Kancelara i Predsednika u jednu. Ostalo je svima jako dobro znano, tako da dalje necu ici.
Evo kako danas izgleda taj simbol Nemacke snage. Na vrhu sgrade su postavili kupolu, koja sluzi kao turisticki vidikovac, a penjanje na istu je uradjeno na principu spiralnih stepenica. Odozgo se stvarno prostire predivan pogled na ceo grad:
Za vreme trajanja prvenstva, u svakom gradu domacinu se nalazila jedna lokacija (obicno u samom centru grada) koja se zvala "Fan Fest", gde su na sve strane bile bine, sa raznim tipovima muzike, DJ-evi, Samba, Rumba, ChaChaCha. Pivo se naravno tocilo u hektolitrima, a Wurst prodavao na sve strane. Dakle, kao Novogodisnji Vasar, samo mnogo gotivnije. Posto je ovo 2006 godina, rezolucija videa koji sam snimao nije bas reprezentativna (kao ni nasa reprezentacija tada), ali ipak cu rizikovati postavljanje, da bi pokusao da prenesem delic atmosfere koja je vladala tih dana:
Tako se zavrsilo moje prvo vece u Nemackoj, ali moralo se u hostel na spavanje jer sam rano ujutru imao voz za Lajpcig, gde smo sutradan igrali utakmicu.
Ujutru se desio i moj prvi sok. Mislim, znao sam ja da zapadne zemlje imaju mnogo bolje uredjenu zeleznicu od nase, ali ja se do tada nisam vozio vozom brze od 45 na sat, pa me bilo malo stra kad sam video na display-u 350 km/h. Nazalost, oko objektiva nije stiglo da uvati trenutak najvece brzine, ali i ova brzina je za nase vozove dostizna, mozda u sledecem milenijumu, mislim, osim ako Arapi, posle "Beograda na vodi", ne krenu u projekat: "Srbija na vazdusnim jastucima".
Stigoh u Lajpcig. Ovde se, inace, nalazi najveca zeleznicka stanica u Nemackoj. ako se dobro secam, ima 23 Perona. Naspram beogradskih 10 (ako ih ima 10) to deluje stvarno nestvarno. Na zalost, neke od slika su mi unistene, i to bas taj deo iz samog grada, pa necu moci da ih pokazem. Grad se inace nalazi u Istocnoj Nemackoj, i svojevrsna je mesavina Renesansne i Komunisticke ideologije. u 18 i 19 Veku je bio jedan od Evropskih centara renesansne umetnosti, a sredinom 20 Veka je pao u ruke Staljina. Otuda taj opisani spoj. Najpoznatiji stanovnik Lajpciga, verovatno u istoriji, bio je Johan Sebastijan Bah.
U grad sam stigao rano ujutru, pa sam posle setnje otisao do mesta rezervisanog za skupljanje nasih navijaca pred samu utakmicu. Tu smo se dobrano "zagrejali":
Posle toga smo nastavili ka stadionu. Na putu do istog smo sreli i dosta navijaca protivnickog tima Holandije:
Osim zeleznicke stanice, stvar koja me je odusevila bio je stadion. Stvarno ni ne znam u kojoj ligi igra lokalni klub, ali stadion im izgleda bolje nego bilo koji drugi na kom sam bio pre. Cinjenica koja je bila uocljiva i golubovima na grani je da je navijaca iz zemlje Lala bilo barem 10 puta vise nego nasih, a to me je samo podsetilo na ekonomsku moc zapada. Vecina nasih navijaca su bili drzavljani SR Nemacke, a jako malo je krenulo iz maticne nam zemlje, sto zbog finansijske ne-moci, sto zbog lopovskih turistickih agencija, koje ovakve dogadjaje koriste, sto za svoju promociju, sto da oderu, ali bukvalno oderu svakog ko makar pomisli da krene na ovakvo putesestvije. Mene je ceo put (12 dana), olaksavajuca okolnost je sto sam imao gde da spavam, izasao oko 500 EUR i to sve sa kartama za utakmice, avionskim kartama, Geinim minibusevima, vozovima koje sam vec pominjao plus svakodnevni troskovi. A isto tako znam da je agencija koja je radila komercijalne aranzmane prodavala najjeftiniju varijantu, a to je valjda bio 5-odnevni boravak i prisustvo na prve dve utakmice, za 3000 EUR i to bez karata za ulazak na stadione. Ista takva "slucajnost" se desila i dve godine kasnije na OI u Pekingu, ali o tom po tom. Da se vratimo na utakmicu, dakle mnogo vise navijaca Holandije, a u to se mozete i sami uveriti:
Utakmicu smo, kao sto vecina vas zna, izgubili sa 1:0 golom Arjana Robena, a mi smo, kao sto je i svojstveno ljudima sa nasih prostora, nastavili "trece poluvreme" na istom mestu gde smo se prethodno "zagrejavalali" za utakmicu. Tu smo sreli dosta "celebrity-ja", od kojih, neki, na zalost nisu vise medju zivima:
Tako se neslavno zavrsio debi Srbije i Crne Gore na svetskim prvenstvima, ali smo posle pola sata (svojstveno nasoj kratkoj pameti) vec sve zaboravili. Tu se zavrsava i moj boravak u ovom gradu, odakle sam se nocnim vozom zaputio put Stutgarta a zatim i do Gepingena, gde sam se nasao sa svojim domacinom i ujakom.
Gepingen je gradic u Pokrajini Baden Wurtemberg na udaljenosti od oko 50 km od Stutgarta. Sledecih par dana sam proveo u, ono sto se kaze, pravom odmoru: klopa, pice, setnja, bazen, uz naravno, obavezno pracenje svih utakmica SP-a.
Eto kako izgleda Gepingen. Posle, tih par dana, sam krenuo put rudarske pokrajine Ruhr i Gelzenkirhena, grada u kojem igra proslavljeni Nemacki fudbalski prvoligas Salke. Gelsenkirhen je inace jedan deo ogromnog Metropolisa - Dizeldorf, Duizburg, Essen, Bochum, Dortmund, Gelzenkirhen, koji je 4 najveci metropolis u Evropi, posle Moskve, Pariza i Londona.
Cim sam stigao, otisao sam na, sada vec, tradicionalno zagrevanje u jedan od mnogobrojnih pabova u gradu. Tu sam upoznao neku nasu ekipu sa kojima sam kasnije i otisao na utakmicu.
U ovom baru sam doziveo jedno od neprijatnijih dozivljaja na putu, koje me je podsetilo da medju nasom populacijom ima primeraka koji direkt ukazuju na cinjenicu da smo svi potekli od Homo-Sapiens-a, Neandertalca i ostalih nam dalekih predaka, u ciju odbranu moram odmah da stanem jer su oni samo ziveli po nagonu, bez ikakve svesti, koja se tek kasnije razvila. Naime, u jednom trenutku, posle nekoliko (citaj: mnogo) piva, mi se priislo u toalet, tamo je vec bilo oko 20-tak ljudi u slicnoj situaciji kao ja. Kako je toalet imao kapacitet za 3 vrsenja nuzde istovremeno (2 pisoara i jedna kabina), ostalih 17 je bilo u problemu. E sad, nas nekoliko je uredno sacekalo svoj red i uradilo to sto treba da uradi na mestu predvidjenom za to, dok je ostalih, bar 10 primeraka, istovremeno mokrilo u lavabo koji sluzi za pranje ruku. Naravno, tu situaciju nisam slikao, ali je, nazalost, ostala duboko urezana u mom secanju po zlu. No Comment!
Nakon lumperajke, doslo je vreme da se zaputimo ka stadionu. Usput smo naleteli na mesto gde su se okupljali navijaci iz zemlje Gaucosa, pa smo iskoristili priliku da popijemo jos koje pivo na "njihovom tlu" a i napravimo par zanimljivih fotki:
Onda dodjosmo do stadiona, koji je jos bolji nego onaj u Lajpcigu. Stadion Veltins Arena je skroz zatvoren i prima oko 70 000 ljudi. Sve to deluje zaista impozantno.
Verovatno svi vec znate da je utakmica zavrsena rezultatom 6:0 za Argentinu. Time je stavljena tacka na nase snove o osmini finala i mogli smo dalje da se posvetimo cistom turistickom hedonizmu, bez bavljenja fudbalskim kalkulacijama. Ova utakmica, ce izmedju ostalog, ostati upamcena, kao prva i za sada jedina, na kojoj je tad mladi Mesi postigao gol na svetskim prvenstvima. Trenutak nakon postizanja tog gola sam uspeo da zabelezim. Mozda ga jednog dana uvaljam za neku ogromnu kintu ;). Nema veze, sto se ne vidi bas nista ;).
Posle utakmice smo nastavili provod na Fan Fest-u, a tu sam, neocekivano sreo i mog drugara Blagoja. Jes da ima dres od reprezentacije koja tad nije ni nastupala, ali nema veze, dobar je decko.
Odatle mi je plan bio da preko Duizburga i Koblenza, nocnim vozom dodjem do Trier-a da se malo i kulturoloski prosvetlim. Tako je i bilo. U Trier sam doso jako rano ujutru, oko 6:30. Grad vazi za jedan od, ako ne najstariji u Evropi. Osnovan je 1300 godina pre nove ere, a kroz istoriju je pripadao i velikom Rimskom carstvu i Napoleonu. Mnogo je spomenika koji ukazuju na veliku istoriju ovog grada. Poznat je i kao rodni grad Karl Marx-a.
Nakon Trier-a sam se vratio kod ujaka i proveo par dana u miru i tisini. Iskoristio sam priliku i da svratim do Stutgarta i Boblingena (predgradje Stutgarta) u kojem mi zive tetka Zaga i sestra Nina, koja je nazalost tih dana imala temperaturu 40, iako je spoljasna temperatura bila ista tolika.
Verovatno ste primetili da jedno 36 sati nisam promenio majicu, ali to sad nije toliko bitno. Boblingen je poznat kao centar auto industrije Nemacke. Naime u njemu se nalazi fabrika Mercedes. Dugacka je par kilometara, pa je bilo kakvo slikanje iste, bilo ne moguce. Malo sam se promuvao Stutgartom i to uglavnom po pesackoj zoni, gde sam, kako je Stutgart isto bio grad domacin SP-a, naisao na puno navijackih grupa raznih nacionalnosti.
Na jednoj metro stanici u Stutgartu sam, umalo upao u jako nezgodnu situaciju i to sve zbog malopre pominjane navijacke majice. Stojim ti ja na stanici i cekam U-Bahn, kad u jednom trenutku primetim omanju grupu simpatizera hrvatske reprezentacije, kako iz sveg glasa pevaju pesme iz domovinskog rata. Cujem ti ja to i pomislim, o o , ovo nece valjati. Brzo se sakrijem iza nekog stuba i na mufte presvucem majicu i vratim se nazad na mesto sa sve izrazom lica: Sve je ok, sve cool.
Sledece sto sam isao posetiti je centar moci Evropske unije, grad Frankfurt (sto ja volim da kazem, Keln na Rajci i Frankfurt na Majci). Frankfurt je grad u kome se nalaze glavni centri za Evropu ili ceo Svet, mnogobrojnih multinacionalnih korporacija, Centralno-Evropske banke, Lufthansa-e i mnogih drugih. Vise podseca na neke Americke, nego na bilo koji drugi evropski grad, sve zbog mnogobrojnih solitera koji se nalaze u samom centru.
U Frankfurtu sam uradio jednu stvar, sto nikada pre ni posle vise nisam uradio i cega sam zestoki protivnik. Platio sam 25 EUR za Hop on-Hop of bus turu po celom gradu. To mi je bio jedini nacin da obidjem sve sto je vredno, jer da budem iskren, nisam se nesto potrudio da istrazim na netu, sta sve treba videti u Frankfurtu. Dobra stvar je sto je u cenu biloi uracunato i penjanje na jednu od najvisih zgrada, sa koje je pogled vrhunski:
Frankfurt je inace jako star grad, tako da ga ne cine samo soliteri, vec ima i interesantnu istoriju. U njemu je rodjen Johan Volfgang Gete. Cestiti ljudi su se setili da mu podignu spomenik:
Najstariji deo grada je Roemer Platz i tu se zaista moze osetiti istorijska vrednost koju grad nosi.
Moja poseta Frankfurtu se tako privodila kraju. Moralo se nazad u bazu, odakle sam sutradan isao za Minhen na poslednju utakmicu naseg tima protiv Didije Drogbe i drugara.
Minhen - glavni grad najbogatije Nemacke pokrajine Bavarija. Ni za ovaj grad, sem utakmice nisam imao neki specijalan plan, sto mi se retko desavalo u zivotu, ali eto, desilo se i meni dva puta za redom. Jedino sam imao zelju da posetim Deutche Museum, muzej koji mi je moj drug Dane toliko nahvalio, da je i kod mene to proizvelo kriticnu dozu entuzijazma. Uzeo sam svoju fake Press karticu i krenuo. Naravno, kao i vecini Srba, bilo mi je puno da dajem 8 EUR za ulaz :).
Muzej je fascinantan. Verovatno najbolji koji sam u zivotu posetio. Toliko je velik, da ako hocete sve valjano da obidjete, realno vam treba par dana. Naravno, ja sam imao svega par sati, pa sam morao da se zadrzavam samo kod stvari koje su me najvise interesovale. Ne napomenuh da je u pitanju tehnoloski muzej, te se u njemu mogu videti sve tehnoloske stvari na koje mozete pomisliti, od doba pecinskih ljudi pa do danas. Ja sam se najvise odusevio cinjenicom da su uspeli da stave celu raketu za slanje satelita u svemir, podmornicu, brod, deo putnickog aviona...
Dane je zaista bio u pravu i posle povratka u BG sam poceo ja da provodadzisem i nagovaram ljude da najvaznije sto treba da posete u Minhenu je ovaj muzej. Popeo sam se u jednom trenutku i na krov samog muzeja sa kog se video ceo grad.
Od muzeja sam se zaputio ka minhenskom Fan Fest-u, koji je bio stacioniran kod starog olimpijskog stadiona, za nas jako vaznog jer se na istom, Aprila 1991 godine zbila istorijska utakmica, polufinala Kupa Evrospkih Sampiona, Bajern Minhen - Crvena Zvezda, koju je Zvezda golovima Panceva i Savicevica dobila 2:1. Odma pored stadiona se nalazi centrala jednog od mojih omiljenih proizvodjaca automobila BMW-a.
Sama atmosfera na Fan Festu mi je bas prijala, sto zbog mnogobrojnih Meksikanaca (Meksikanki), koji su dan dva ranije na istom mestu igrali utakmicu, sto zbog koncerta Juanes-a, za kog da budem iskren u tom trenutku jos nisam cuo, ali je kasnije stekao svetsku slavu, pa sam i ja retroaktivno saznao o kome se zapravo radilo.
Jedino sto je kvarilo atmosferu je abnormalna vrucina, a naravno, hlada ni za lek.
Posle par sati provedenih na ovom mestu, moralo se krenuti ka cuvenoj Allianz Areni, domu fudbalera Bajern Minhena. Stadion je otvoren godinu dana pre pocetka prvenstva i od tada hvaljen na sva usta. Meni licno su se mnogo vise svideli stadioni u Lajpcigu i Gelzenkirhenu. Sem spoljasnosti, koja stvarno izgleda prelepo, Allianz Arena mi nekako, nema dusu, kao hrpa betona je. To ne treba da cudi jer je to mozda slika i prilika mentaliteta u ovoj zemlji uopste, bogato, ali hladno i bez emocija.
Utakmicu smo, kao i prethodne dve, izgubili rezultatom 3:2 i zavrsili na poslednjem mestu u grupi, a ja sam se posle iste vratio kod ujaka, odakle sam sutradan preko Stutgarta i Budimpeste stigao da mog Beograda. Valjalo se spremiti za sledeci put dogovoren godinu dana ranije sa Lukom, pa su mojim povratkom pripreme mogle da pocnu. Sledeci post bice o tome, pa ne bih vise da otkrivam.
Za kraj, par reci o Nemackoj uopste. Da ostatvlja utisak, ne mogu da ne primetim. Sve je toliko cisto, uredno, na vreme, svako zna kuda ide, gde ide, na koliko ide, razlog zbog kog ide... Ali sve to u globalu, cini da se u samoj zemlji ne oseca stvar koja cini kratak ljudski zivot zanimljivim, a to je spontanost. Nemacka = NE Spontanost. To je nesto sto mi jako smeta i verovatno razlog zbog kog nikada ne bih mogao da zivim u takvoj zemlji. Da sam drugaciji, i da mi tako nesto prija, verovatno bih pre voleo da se ubacim u Zvezdane Staze i budem saputnik Kapetana Jean Luc Picard-a i pustim da me asimiluju Borgovi. Pri tom, zelim u startu iz cele Nemacke da izuzmem Berlin. On kao da je komuna za sebe, i sve sto vazi za celu zemlju, za prestonicu ne vazi. To je moj licni utisak, a vama ostavljam, ukoliko budete posetili ovu veliku drzavu, da steknete svoj i nadam se podelite ga sa mnom.
Zamolio bih za vase sugestije i komentare po pitanju bloga. Pocetnik sam u ovome i mnogo bi mi znacilo da cujem vase misljenje, kako bih konstantno radio na unapredjenju, kako literalnih, tako i vizuelno-dizajnerskih sposobnosti.
Unapred zahvalan,
Duca
Na jednoj metro stanici u Stutgartu sam, umalo upao u jako nezgodnu situaciju i to sve zbog malopre pominjane navijacke majice. Stojim ti ja na stanici i cekam U-Bahn, kad u jednom trenutku primetim omanju grupu simpatizera hrvatske reprezentacije, kako iz sveg glasa pevaju pesme iz domovinskog rata. Cujem ti ja to i pomislim, o o , ovo nece valjati. Brzo se sakrijem iza nekog stuba i na mufte presvucem majicu i vratim se nazad na mesto sa sve izrazom lica: Sve je ok, sve cool.
Sledece sto sam isao posetiti je centar moci Evropske unije, grad Frankfurt (sto ja volim da kazem, Keln na Rajci i Frankfurt na Majci). Frankfurt je grad u kome se nalaze glavni centri za Evropu ili ceo Svet, mnogobrojnih multinacionalnih korporacija, Centralno-Evropske banke, Lufthansa-e i mnogih drugih. Vise podseca na neke Americke, nego na bilo koji drugi evropski grad, sve zbog mnogobrojnih solitera koji se nalaze u samom centru.
U Frankfurtu sam uradio jednu stvar, sto nikada pre ni posle vise nisam uradio i cega sam zestoki protivnik. Platio sam 25 EUR za Hop on-Hop of bus turu po celom gradu. To mi je bio jedini nacin da obidjem sve sto je vredno, jer da budem iskren, nisam se nesto potrudio da istrazim na netu, sta sve treba videti u Frankfurtu. Dobra stvar je sto je u cenu biloi uracunato i penjanje na jednu od najvisih zgrada, sa koje je pogled vrhunski:
Frankfurt je inace jako star grad, tako da ga ne cine samo soliteri, vec ima i interesantnu istoriju. U njemu je rodjen Johan Volfgang Gete. Cestiti ljudi su se setili da mu podignu spomenik:
Najstariji deo grada je Roemer Platz i tu se zaista moze osetiti istorijska vrednost koju grad nosi.
Moja poseta Frankfurtu se tako privodila kraju. Moralo se nazad u bazu, odakle sam sutradan isao za Minhen na poslednju utakmicu naseg tima protiv Didije Drogbe i drugara.
Minhen - glavni grad najbogatije Nemacke pokrajine Bavarija. Ni za ovaj grad, sem utakmice nisam imao neki specijalan plan, sto mi se retko desavalo u zivotu, ali eto, desilo se i meni dva puta za redom. Jedino sam imao zelju da posetim Deutche Museum, muzej koji mi je moj drug Dane toliko nahvalio, da je i kod mene to proizvelo kriticnu dozu entuzijazma. Uzeo sam svoju fake Press karticu i krenuo. Naravno, kao i vecini Srba, bilo mi je puno da dajem 8 EUR za ulaz :).
Muzej je fascinantan. Verovatno najbolji koji sam u zivotu posetio. Toliko je velik, da ako hocete sve valjano da obidjete, realno vam treba par dana. Naravno, ja sam imao svega par sati, pa sam morao da se zadrzavam samo kod stvari koje su me najvise interesovale. Ne napomenuh da je u pitanju tehnoloski muzej, te se u njemu mogu videti sve tehnoloske stvari na koje mozete pomisliti, od doba pecinskih ljudi pa do danas. Ja sam se najvise odusevio cinjenicom da su uspeli da stave celu raketu za slanje satelita u svemir, podmornicu, brod, deo putnickog aviona...
Dane je zaista bio u pravu i posle povratka u BG sam poceo ja da provodadzisem i nagovaram ljude da najvaznije sto treba da posete u Minhenu je ovaj muzej. Popeo sam se u jednom trenutku i na krov samog muzeja sa kog se video ceo grad.
Od muzeja sam se zaputio ka minhenskom Fan Fest-u, koji je bio stacioniran kod starog olimpijskog stadiona, za nas jako vaznog jer se na istom, Aprila 1991 godine zbila istorijska utakmica, polufinala Kupa Evrospkih Sampiona, Bajern Minhen - Crvena Zvezda, koju je Zvezda golovima Panceva i Savicevica dobila 2:1. Odma pored stadiona se nalazi centrala jednog od mojih omiljenih proizvodjaca automobila BMW-a.
Sama atmosfera na Fan Festu mi je bas prijala, sto zbog mnogobrojnih Meksikanaca (Meksikanki), koji su dan dva ranije na istom mestu igrali utakmicu, sto zbog koncerta Juanes-a, za kog da budem iskren u tom trenutku jos nisam cuo, ali je kasnije stekao svetsku slavu, pa sam i ja retroaktivno saznao o kome se zapravo radilo.
Jedino sto je kvarilo atmosferu je abnormalna vrucina, a naravno, hlada ni za lek.
Posle par sati provedenih na ovom mestu, moralo se krenuti ka cuvenoj Allianz Areni, domu fudbalera Bajern Minhena. Stadion je otvoren godinu dana pre pocetka prvenstva i od tada hvaljen na sva usta. Meni licno su se mnogo vise svideli stadioni u Lajpcigu i Gelzenkirhenu. Sem spoljasnosti, koja stvarno izgleda prelepo, Allianz Arena mi nekako, nema dusu, kao hrpa betona je. To ne treba da cudi jer je to mozda slika i prilika mentaliteta u ovoj zemlji uopste, bogato, ali hladno i bez emocija.
Utakmicu smo, kao i prethodne dve, izgubili rezultatom 3:2 i zavrsili na poslednjem mestu u grupi, a ja sam se posle iste vratio kod ujaka, odakle sam sutradan preko Stutgarta i Budimpeste stigao da mog Beograda. Valjalo se spremiti za sledeci put dogovoren godinu dana ranije sa Lukom, pa su mojim povratkom pripreme mogle da pocnu. Sledeci post bice o tome, pa ne bih vise da otkrivam.
Za kraj, par reci o Nemackoj uopste. Da ostatvlja utisak, ne mogu da ne primetim. Sve je toliko cisto, uredno, na vreme, svako zna kuda ide, gde ide, na koliko ide, razlog zbog kog ide... Ali sve to u globalu, cini da se u samoj zemlji ne oseca stvar koja cini kratak ljudski zivot zanimljivim, a to je spontanost. Nemacka = NE Spontanost. To je nesto sto mi jako smeta i verovatno razlog zbog kog nikada ne bih mogao da zivim u takvoj zemlji. Da sam drugaciji, i da mi tako nesto prija, verovatno bih pre voleo da se ubacim u Zvezdane Staze i budem saputnik Kapetana Jean Luc Picard-a i pustim da me asimiluju Borgovi. Pri tom, zelim u startu iz cele Nemacke da izuzmem Berlin. On kao da je komuna za sebe, i sve sto vazi za celu zemlju, za prestonicu ne vazi. To je moj licni utisak, a vama ostavljam, ukoliko budete posetili ovu veliku drzavu, da steknete svoj i nadam se podelite ga sa mnom.
Zamolio bih za vase sugestije i komentare po pitanju bloga. Pocetnik sam u ovome i mnogo bi mi znacilo da cujem vase misljenje, kako bih konstantno radio na unapredjenju, kako literalnih, tako i vizuelno-dizajnerskih sposobnosti.
Unapred zahvalan,
Duca
No comments:
Post a Comment